Centri za kulturu kao javne ustanove u kulturi

Kada bismo se upustili u proučavanje modela centara za kulturu, a ponajviše ciljajući na naše prostore, mogli bismo se odmah sjetiti francuskih modela 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća i kulturne politike André Malrauxa, čovjeka koji je osnovao poslijeratno Ministarstvo kulture u Francuskoj i vodio ga punih 10 godina modernizirajući i razvijajući kulturne politiku, a čiji je model širenja kulturnih sadržaja polazio od prava građana na kulturu kao javnog dobra. Modernizam u Malrauxovoj kulturnoj politici postavio je nove oblike u kulturi kao modele decentralizacije, modernizacije te približavanje kulturnih praksi malim zajednicama.

Na ovim prostorima nicali su mnogobrojni centri za kulturu u vrijeme socijalističkog modernizma 1970-ih godina, a modele upravljanja uzeli su upravo od Malrauxovog kulturnog preporoda.

Također, nije za odmet spomenuti i njemačku kulturnu scenu 1970-ih kada je svaki njemački grad imao model kulturne kvartovske scene koja je poticala amaterizam te građansku participaciju i kreativnost u umjetnosti te svih društvenih, kulturnih i političkih tema. Njemački centri za kulturu tada su financirani iz gradskih ureda za kulturu. No, naslijeđe kulturnih politika francuskog modela kod nas je snažno zaživjelo 70-ih pa i 80-ih godina, kada centri za kulturu pomalo već gube svrhu prateći raspad bivšeg sistema 80-ih godina te posve propadaju na programskom planu 1990-ih godina. Tada zadržani odnosno postojeći centri za kulturu slijede neke vlastite, manje ili više uspješne, modele upravljanja i programskog djelovanja. Ono što im je u većini zajedničko jeste da u fokus sve više stavljaju komercijalne i mainstream sadržaje, a odbacuju društveni angažman amaterizma.

Uz pojam kulture grada Čakovca odmah vežemo već tradicionalni Centar za kulturu, koji kao javna ustanova u kulturi, funkcionira od 1981. godine tj. sada već dugih 36 godina. Osnivanje te ustanove, isprva poznate pod imenom Dom omladine, boraca i JNA što je u to vrijeme bio svojevrsni taktički potez ka lakšem ostvarenju ustanove, bio je nastavak nadogradnje aktivnosti koju je prethodno provodilo kino poduzeće te s vremenom proširivanje aktivnosti. Mnoge zasluge moramo pripisati i dr. sc. Miri Kermek, bez čijeg entuzijazma i truda, usudili bismo se reći, ne bi bilo Centra za kulturu. Naime, dotadašnja dvorana Kina Dom tada se kao kino poduzeće bavi projekcijama filmova no u istoj se dvorani održava i tribina Čakovec Četvrtkom, Majski Muzički memorijal te brojne druge aktivnosti te nije u mogućnosti zadovoljiti sve uvjete. Ekipa kulturnjaka, među kojima je i poznato ime Vinko Lisjak, 70-ih godina djeluje vrlo angažirano. Mira Kermek, kao kulturna aktivistica, ujedno je i članica skupštine Republičke samoupravne interesne zajednice, a nalazi se i u Izvršnom odboru te Komisiji za investicije te je njen položaj utjecao na donošenje odluka oko izgradnje Centra za kulturu. Danas je upravo Mira Kermek predsjednica upravnog vijeća CZK-a.

Čakovec se 1970-ih sve više razvijao zahvaljujući industriji i poljoprivredi i djeluje kao homogena urbana cjelina te je krajem 70-ih bilo sve izvjesnije da su potrebni novi društveni i kulturni prostori. Tadašnji Građevni kombinat „Međimurje“ izrađuje arhitektonski plan urbanističko-arhitektonskog rješenja Trga Republike u tri etape. Prva faza bila je izgradnja Doma JNA, druga Centar za kulturu dok je treća faza obuhvatila izgradnju Knjižnice Nikola Zrinski u čije prostore knjižnica useljava 1986. godine koja je do tada djelovala u zgradi Doma Sindikata.

Već na samom početku kao prioritet djelovanja Centra za kulturu istaknuta je kreativna djelatnost tj. okupljanje amaterskih skupina unutar djelovanja te kulturne ustanove. Tako i ŠAF – Škola animiranog filma, koja je prethodno, od osnivanja 1975. godine, djelovala u sklopu Gradske knjižnice, nalazi svoj kutak u skromnom potkrovlju Centra za kulturu. Tu je i ČAK – čakovečko amatersko kazalište, dramski pionirski studio, folklorna grupa Veseli Međimurci, pjevački zbor Josip Slavenski te drugi.

Centar za kulturu ujedno tada sudjeluje u izradi planova programa lokalnih društava u čitavoj općini Čakovec, kojih tada ima preko dvadesetak. CZK tada djeluje kao općinski centar no ne sa svrhom institucije koja ima razinu općinske ustanove već djeluje u smislu operativnosti kao organizator, mobilizator i planer kulturnih djelatnosti. Naime, tada djeluju centri u Prelogu, Kotoribi, Donjoj Dubravi, Goričanu, Podturenu, Štrigovi, Nedelišću i Murskom Središću koji imaju svoja amaterska društva kao i povoljne prostorne uvjete. Svaki centar uz svoj rad veže po desetak mjesnih zajednica, a stručnu i organizacijsku pomoć pruža CZK Čakovec. Centar za kulturu je tako u početku bio središte kulture Općine Čakovec, potom je djelovao kao županijsko središte u kulturi dok je danas gradski centar događanja u kulturi no ipak djeluje na regionalnom nivou okupljajući tako brojne posjetitelje iz drugih naselja i gradova. Ono čime se CZK od samih početaka vodio jeste pretvaranjem kulture iz zabave i razbibrige u svakodnevnost nudeći stalnu ponudu kulturnog sadržaja ispunjavajući onaj segment osam sati kulture u 8+8+8 modelu svakog radnog čovjeka.

Centar za kulturu u svojim počecima vrlo često spominje razvoj amaterizma koji je u to vrijeme na području Čakovca bio izrazito snažan. U konceptu djelovanja današnji ekvivalent tadašnjem amaterizmu bio bi pojam današnje nezavisne kulture čiji se izraz počeo koristiti u drugoj polovici 90-ih. Kazališni amaterizam CZK tada razvija u sklopu Kluba Mladih, koji djeluje u prostoru CZK no ipak kao zasebna programska cjelina. Aspekt koji nas ovdje zanima jest vaninstitucionalno djelovanje kazališnih i drugih skupina unutar CZK.

Naime, ono što je iznimno važno napomenuti je da su sredstva za izgradnju CZK bila osigurana iz nekoliko izvora. Republička i samoupravna sredstva te samodoprinos građana čija su sredstva iznosila čak 90% iznosa! – Javna ustanova u kulturi koja vlastiti pojam argumentira činjenicom da je gotovo u potpunosti podignuta financijskim doprinosom građana. U HTV prilogu Vera Habek, direktorica CZK-a, 1991. godine navodi: „S obzirom na izdvojena sredstva građana općine Čakovec Centar je preuzeo funkciju općinskog središta svih neinstitucionalnih oblika i sadržaja kulture. To znači da se u prostorima CZK (dvorani, izložbeni dio, Klub Mladih) ili putem CZK u drugim naseljima organiziraju i realiziraju različiti sadržaji, od predavanja, tribina, edukativnih programa, kulturnih akcija, produkcijskih programa, filmskih programa, ŠAF-a.“

Kako je kulturnu publiku već prije stvorilo kino poduzeće koje se 1981. godine udružuje sa Centrom za kulturu, ista je publika već tada punila dvoranu gledališta sa 560 mjesta (danas preuređena sa 546 mjesta). Zadovoljavanje interesa publike CZK ponajviše radi na proširenju mainstream kulture na području kino projekcija, kazališnih i baletnih predstava. Tako je već nakon godinu dana djelovanja CZK-a radna sekcija pri tadašnjem socijalističkom savezu održala vrlo kritičnu raspravu, pri kojoj je sudjelovala Mira Kermek, kada je CZK dobio prolaznu ocjenu no glavna zamjerka je bila što se CZK prvenstveno bavio prezentacijskom kulturom (50%), a manje poticajem amaterske djelatnosti te je komentirano kako u daljnjem djelovanju treba više pružati stručnu pomoć pri razvijanju novih oblika amaterizma (kino, lutkarskog, kazališnog, likovnog i dr.).

Kao što smo prethodno naveli, sekcije koje tada djeluju u sklopu CZK-a su kino animacijske, lutkarske, ritmičke, likovne i glazbene, a umjetnicima koji djeluju stihijski, neorganizirano i nemaju stručno vodstvo CZK priskače sa svrhom okupljanja i stručnim vođenjem likovnih i drugih amaterskih umjetničkih skupina u kojima prepoznaje kulturni potencijal te ulaže u njihov razvoj. CZK tada omogućava amaterskim skupinama tehničke, prostorne, scenografske i druge kapacitete.

Kao vrlo angažirani organizator kulturnih aktivnosti Vinko Lisjak tada navodi kako od kraja 2. svjetskog rata, u Čakovcu konstantno djeluje neka jaka amaterska grupa što je neminovno imalo utjecaja na formiranje mentaliteta i želje za kazališnim i drugim amaterizmima, a povratak mladih sa studija iz Zagreba i drugih gradova donosi neke novine u amaterska društva te moderniji pristup. Pristup Vinka Lisjaka je također bio vrlo proaktivan u svoje vrijeme iz razloga što nije ukidao postojeće sadržaje već ih je osuvremenjivao i proširivao dajući im tada nove mogućnosti, a izrazito je poticao nezavisno stvaralaštvo shvaćajući i naglašavajući zajedničku komponentu djelovanja institucionalne kulture i amaterizma odnosno nezavisne kulture pri čemu su ustanove u kulturi te koje trebaju pružati pomoć nezavisnoj kulturi.

Taj se model djelovanja CZK-a održao do kraja 80-ih odnosno početka 90-ih kada se iz temelja mijenja društvena klima. Svuda se na ovim prostorima odbacuju sve dotadašnje prakse kojima se pripisuje negativan komunistički predznak te se pojam društveno počinje pogrešno interpretirati, a na scenu dolaze pojmovi privatnog vlasništva ili kapitala. No, kako se ne bismo bavili dodatnom društvenom analizom pokušat ćemo se držati upravljanja CZK do danas.

Nažalost, dotadašnji Klub mladih koji se nalazi u podrumskom dijelu CZK-a odlazi u privatni najam te gubi društvenu namjenu i postaje privatan disko klub, a time amaterske družine odnosno nezavisna kultura gubi svoj iznimno važan prostor. Što se tiče glavnog dijela CZK-a odnosno izložbenog dijela i dvorane ona nastavlja sa svojom kvalitetnom provedbom prezentacijskih aktivnosti, održavajući tako i dalje već tradicionalne priredbe kao što su Čakovec Četvrtkom, Majski muzički memorijal i kino program no cjelokupno djelovanje CZK-a uglavnom je usmjereno na mainstream kulturu.

Što se tiče takve vrste kulture, u tome nema ništa loše, jer je CZK uvijek dobro balansirao između profitabilnih aktivnosti i kvalitetne kulturne ponude zadržavajući edukativni karakter od već spomenutih programa preko filmskih programa nezavisne produkcije do istraživačkog kazališta razvijajući kulturu grada. I Kazališna družina Pinklec, koja djeluje u sklopu CZK-a svojim odličnim i edukativnim predstavama za djecu i odrasle igra vrlo važan faktor u razvoju kulture Čakovca i šire. Također, od 2011. godine u sklopu CZK, pod okriljem Pinkleca, djeluje i dramski studio Dada, osnovan 2004. godine, u sklopu udruge Centar za mlade Čakovec djelujući tada kao na području nezavisne kulture odnosno civilnog društva. Zanimljivo je primijetiti da jedna nezavisna kazališna družina dobiva djelovanje u sklopu institucionalne ustanove gdje ima profesionalnu podršku u svom djelovanju.

Ono što nas, kao dionike nezavisne kulturne scene zanima, jeste gdje se u današnjem funkcioniranju CZK-a kao javne ustanove može pronaći mjesta za nezavisnu kulturu?

Prostor CZK-a, i izložbeni i dvorane, cijele je godine popunjen raznim sadržajima i teško je pronaći slobodan termin. Više od toga zbunjuje činjenica da je na poneke upite kulturnih inicijativa o dostupnosti dvorane bilo usmjeravanja na zahtjev za najam dvorane uz napomenu da se sve informacije nalaze na web stranici CZK-a – http://czk-cakovec.hr/najam-prostora/.

Održavanje dvorane, korištenje tehničke opreme i osoblja košta mnogo, naravno, no ne bi li pravo na korištenje infrastrukture pod jednakim uvjetima trebale imati i inicijative nezavisne kulture s kvalitetno osmišljenim programskim planom i prijedlogom modela upravljanja? Ne bi li jedinice lokalne i regionalne samouprave i pri financiranju programa CZK-a mogle i trebale uključiti i vaninstitucionalnu kulturu kao jednakopravnu granu kulture?

U razumijevanju ovog problema važno je istaknuti kako je godišnji proračun CZK oko šest milijuna kuna, pri čemu Grad Čakovec izdvaja 60%, a Županija 5-6% prihoda. Ostatak sredstava CZK namiruje od prodaje ulaznica i drugih gospodarskih djelatnosti. Osobno nas čudi ovakav odnos raspodjele novca između Grada i Županije iz razloga što CZK djeluje kao regionalni centar. Pri tom pitanje programskog upravljanja i financiranja u ovom odlomku ne postavljamo kao negativnu kritiku prezentirajući je kao jedini gotov čin, već kao polazište za konstruktivnu kritiku, razmatranje jednog dijela javnosti o upravljanju javnim prostorima te propitivanju kulture.

Umjetnik Leo Vukelić u intervjuu za portal KritiKaz navodi: „Centri za kulturu bi trebali propitivati potrebe i očekivanja svojih lokalnih kvartova i zajednica, utjecati na javno mišljenje, pomagati i sudjelovati u životima ljudi koji žive oko njih. Trebali bi biti važni, osim u formalnom i neformalnom cjeloživotnom obrazovanju, kao komunikacijsko sjecište za sve uzraste, bez obzira na porijeklo ili svjetonazore.“ 

Stoga nam na kraju teksta valja postaviti pitanje je li Centar za kulturu Čakovec otvoren za suradnju sa inicijativama nezavisne kulture u programskom upravljanju vlastitim prostorom? Važe li još uvijek temeljne odrednice CZK-a iz svojih početaka ka razvoju amaterizma i neinstitucionalne kulture?

Stoji li Centar za kulturu Čakovec iza rečenice na vlastitoj web stranici: „Djelatnosti u kulturi i kulturni sadržaji mijenjaju se te se tako mijenja i Centar osluškujući senzibilitet stalno nove publike i novih generacija.“?