Društveni centri u lokalnoj zajednici

Klubovi i društveni centri koji su u posljednjih 25 godina okupljali nezavisnu i urbanu kulturu, u svoj svojoj promjenjivosti, čitavo su vrijeme zadržali važnu konstantu – bili su i jesu generatori umjetnosti, eksperimenta, žive i urbane kulture i građanskog aktivizma. U svakoj pojedinoj sredini prostori nezavisne kulture stoga su nužni kao najčešće jedine zone nekomercijalnog umjetničkog, društvenog i kulturnog sadržaja koji se temelji na sudjelovanju, razmjeni ideja, suradnji i inovaciji
– Dunja Kučinac (Povodom izložbe “Nezavisni prostori – prostori nezavisnih”)

Razvojem kulture u zajednici ujedno se razvija i potreba za kulturnom ponudom i infrastrukturnim resursima. Ukoliko malo mjesto ima društveni dom, kako mjesto raste, povećava se broj stanovnika, javlja se potreba i za kulturnim sadržajima te se ujedno javlja potreba i za knjižnicom i čitaonicom, kazalištem, izložbenom galerijom, a ukoliko se istraži i povijest toga mjesta, već se nalazi i potreba za muzejom. Sada već govorimo o gradu koji ima osnovnu kulturnu ponudu.

Razvojem kulture, razvija se i nezavisna kulturna scena koja pak traži neke svoje prostore, ovisno o sadržaju kojeg nudi. Institucionalna kultura nudi odveć poznat sadržaj koji se odražava u javnim ustanovama. Izvaninstitucionalna pak kultura svoje prostore uglavnom nema. Nekoć se, u manjim mjestima, takav sadržaj, nudio u društvenim domovima. Vremena se mijenjaju, kultura se razvija, razvijaju se društveni pokreti, građani/ke se organiziraju, traže kulturne sadržaje drugačijeg tipa, ujedno ne umanjujući važnost institucionalne kulture.

Kulturne udruge i pojedinci tako traže prostore u kojima bi kreirali sadržaj po svojoj mjeri odnosno po mjeri zajednice građana koju zanima takva kulturna ponuda. I tu se  javljaju prvi problemi –  infrastrukturni resursi. Razvojem gradova, neki su prostori postali zapušteni, izgubili svoju prvobitnu namjenu, zjape prazni, ne održavaju se zbog više faktora, od kojih su najčešći da lokalna vlast nema promišljenu strategiju takvih prostora ili pak nema vlastita sredstva za njihovu revitalizaciju.

Ukoliko se jave inicijative koje imaju razvijenu jasnu strategiju koja bi taj prostor prenamijenila i u njemu kreirala sadržaj kreće pregovaranje sa lokalnim donosiocima odluka. Pritom postoje razni projekti kojima se osiguravaju sredstva za provođenje programskih aktivnosti ili pak čak projekti gdje je moguće osigurati sredstva za građevinske zahvate kako bi se objekt obnovio i stavio u funkciju. Logika je jednostavna. Zašto ne staviti javni prostor u funkciju građana, za dobrobit zajednice i u njemu ponuditi kvalitetan sadržaj i koliko od toga korist mogu imati svi, od inicijative građana koja ima prostor za produkciju svojih djela i provedbu aktivnosti, preko zajednice koja proširenjem društvene i kulturne ponude dobiva nov sadržaj kojim može upotpuniti svoje slobodno vrijeme, a ujedno u svrhu edukativnog i kulturnog obrazovanja te do lokalne samouprave koja profitira razvojem kulturne ponude, porastom posjetitelja, turista i u konačnici bogatijim proračunom.

Potreba za prostorom može biti različita, ovisno i o potrebama lokalne zajednice i (nezavisne) kulturne scene. Može se javiti potreba za osnivanjem lokalnog kluba za koncerte, sportske aktivnosti, predstave, izložbe ili nešto sasvim drugo. Ako inicijativa okuplja aktere šireg spektra sa jasnom vizijom i razrađenom strategijom javlja se potreba za kombiniranjem sadržaja u sklopu istog objekta. Tu već govorimo o društvenim centrima koji postoje različitog tipa, a javljaju se i imena poput društveno-kulturni centar, kulturni centar, interkulturni centar ili dr.

Društveno-kulturni centri su prostori, najčešće neiskorišteni veći prostorni kapaciteti u zajednici, u kojima se organiziraju raznovrsne, međusobno povezane aktivnosti, koje su načelno neprofitnog karaktera. Aktivnosti i usluge se prilagođavaju potrebama zajednice i vještinama odnosno znanjima koje sudionici mogu ponuditi. U društveno-kulturnim centrima zajednica se okuplja da bi kreirala, konzumirala i komunicirala. Takvi centri zajednici nude osjećaj pripadnosti i solidarnosti; to su nekonvencionalna mjesta za druženje, opuštanje, razgovor, susrete, produkciju, prezentaciju, edukaciju, savjetovanje i informiranje.

Namjena/svrha društveno-kulturnih centara je razvoj i spajanje umjetničkih disciplina s društvenim aktivnostima, ne nužno samo razvoj specijaliziranih institucija kao npr. za suvremeni ples, glazbu, film i sl. Također, svrha društveno-kulturnih centara se ogleda u suradnji civilnog i javnog; demokratizaciji javnog dobra; stvaranju uvjeta za umjetničku produkciju, prezentaciju, edukaciju, participaciju; mjestu društvene refleksije, kritičkog promišljanja, artikulacije kritičke javnosti; povezivanju i suradnji na civilnoj sceni; mjestu gdje se potiče građane na aktivnosti i uključivanje; mjestu na kojem se organiziraju umjetnički, kulturni i društveni programi; mjestu gdje kultura i druge aktivnosti proizvode tip javnosti koji stvara kritičnost i kontinuirani javni program.

Zvuči odlično, zar ne?
No, što kada donosioci odluka na lokalnoj razini ne žele ustupiti prostore na korištenje tj. što ukoliko se u tome ispriječe drugi politički ili osobni interesi?