Javno-civilno partnerstvo – model kojem trebamo težiti?

Upitamo li naše sugrađane/ke koji oblik suradnje i zajedničkog upravljanja bi naveli kao najbolji, većina bi ih, zasigurno, odgovorila javno-privatno partnerstvo. Model javno-privatnog partnerstva podrazumijeva suradnju tijela javne vlasti s privatnim sektorom, bilo na razini središnje ili lokalne zajednice, s ciljem zadovoljavanja neke javne potrebe.

Cilj suradnje je u tome da se sredstva i znanje privatnog sektora stave na raspolaganje javnom i da se time ostvari doprinos privatnog infrastrukturnoj i uslužnoj ponudi javnog sektora. Javna vlast pritom određuje ciljeve zajedničkih projekata vodeći računa o javnom interesu i kvaliteti usluga, a privatni partner zatvara financijsku konstrukciju, projektira i gradi projekte. Svoj interes privatni partner pritom vidi u naplati usluga od korisnika objekata kroz koncesiju ili neki drugi oblik dogovorene naplate. U teoriji takav je model u javnosti već četrdesetak godina dok se intenzivnije primjenjuje posljednjih dvadesetak godina. Ono što je potaknulo razvoj tog modela jest postupak liberalizacije gospodarstva i privatizacija državnih poduzeća te se nametnulo razmišljanje o srednjoj varijanti između dvije krajnosti, državnog financiranja i privatizacije tj. privatnom financiranju infrastrukturnih projekata poznatih pod nazivom javno-privatno partnerstvo.

No, model civilno-javnog partnerstva, za koji još uvijek većina građana nije svjesna niti što je niti kako funkcionira, nudi drukčiji način upravljanja prostorom i drugi tip sadržaja nego što je to slučaj kod privatne inicijative i javne ustanove.

O tome stručnjakinja za kulturne politike i menadžment u kulturi sa Instituta za razvoj i međunarodne odnose Ana Žuvela kaže: “Civilno-javno partnerstvo može se definirati kao ništa manje nego pionirski pokušaj premošćivanja velikog jaza između javnih institucija i nezavisnih organizacija, naročito u Hrvatskoj gdje je kulturni sektor uvelike institucionaliziran. Za razliku od sve popularnijih i kontroverznih privatno-javnih partnerstava, u kojima se udio javne odgovornosti stavlja u ruke promjenjivih tržišnih zahtjeva, civilno-javno partnerstvo omogućuje toliko potrebno održavanje i poboljšanje javne/društvene uloge te svrhe i značenja kulture i umjetnosti u kontekstu porasta potrošnje i političkih pritisaka. Potreba za novom generacijom hibridnih institucija je visoki prioritet današnje i buduće perspektive razvoja javnih politika.“

Ta je izjava spomenuta u kontekstu POGON-a – Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade koji je kao javna neprofitna ustanova u kulturi utemeljena na novom modelu civilno-javnog partnerstva, a koju su krajem 2008. zajednički osnovali i kojom zajedno upravljaju Savez udruga Operacija Grad i Grad Zagreb. POGON je tako prvi primjer dugoročnog i stabilnog civilno-javnog partnerstva, odnosno partnerstva između Grada Zagreba i lokalne (sub)kulturne scene i neprofitnih organizacija.

Model javno-civilnog partnerstva česta je praksa pri upravljanju društveno-kulturnim centrima širom Europe.

Na nedavno održanom sastanku članica Platforme s predstavnicima Zaklade Kultura Nova u Čakovcu imali smo prilike porazgovarati o konkretnim primjerima sa Pietom Forgerom. Piete je član nacionalnog savjetodavnoga tijela Ministarstva kulture u Flandriji i ravnatelj Ureda za kulturu grada Leuvena. Osnivač i koordinator flamanske mreže organizacija u kulturi “Vitamine C” koja djeluje na području oblikovanja kulturnih politika u Flandriji te koordinator je mreže Vlabra’ccent, krovne organizacije koja okuplja više od 50 kulturnih centara u flamanskoj provinciji Brabant.

Belgijski model društveno-kulturnih centara prepoznat je kao primjer dobre prakse organiziranja i suradnje civilnog i javnog sektora na lokalnoj i nacionalnoj razini, a pokazao se uspješnim upravo zbog svoje decentraliziranosti, održivosti i dobre povezanosti svih aktera.

Pozitivna belgijska iskustva koje nam je predstavio Piet Forger mogle bi poslužiti kao primjer i motivacija mnogim našim političkim strukturama i donosiocima odluka koji još uvijek ne razumiju ili ne žele razumjeti model javno-civilnog partnerstva.

Glavni inicijatori demokratskih procesa u većini tranzicijskih zemalja (ili zemalja mlade demokracije poput naše) u principu su organizacije civilnoga društva, pa tamo gdje državne institucije zakažu ili pak ne prepoznaju dobre primjere ili prilike, civilni je sektor taj koji inicira donošenje odluka, zakona, organizira javne tribine, akcije, potiče razvoj zajednice i radi na njenom osvještavanju. Stoga ne čudi da su i kod nas upravo udruge i druge organizacije civilnoga društva unazad desetak godina zagovarači modela javno-civilnog partnerstva kao primjera dobrog upravljanja javnim dobrima.

Društveno kulturni centri koji djeluju po modelu upravljanja javno-civilnim partnerstvom utječu na promjenu prostorne i kulturne politike. Što se tiče prostorne, ona se mijenja na način da se dio prostornih resursa uključuje u model koji omogućava građanima kontrolu prenamjene prostora i građevinskih radova, od planiranja do nabave i izvršenja posla te se na taj način otvara prostor uključivanja socijalnih i kulturnih kriterija u prostorno planiranje. Kulturna politika se pak mijenja kooptiranje društvenih praksi koje ne pripadaju tradicionalnom shvaćanju kulturnog djelovanja, iako nastaju u suglasju i sudjelovanju s tradicionalnim umjetničkim i kulturnim praksama. Također, važna promjena kulturnih politika jeste i promjena samih organizacijskih struktura kulturnih ustanova čime se mijenja način upravljanja i programiranja.

Odnosno, kako je objašnjeno u radnoj bilježnici objavljenoj povodom održavanja radnog skupa “Prema Institucionalnom pluralizmu: Razvoj društveno-kulturnih centara” koji je Zaklada Kultura Nova organizirala u studenom 2015. godine u Gliptoteci HAZU u Zagrebu, „Civilno-javno partnerstvo predstavlja zajedničko i suradničko djelovanje i dijalog između javnog i civilnog sektora u svrhu kvalitetnijeg, djelotvornijeg i učinkovitijeg upravljanja i korištenja javnih resursa u odnosu na konvencionalne i tradicionalne pristupe. Dijeljenjem odgovornosti u upravljanju te kvalitetnom povezanošću civilnih i javnih aktera uspostavlja se novi model strukture i procesa organizacije korištenja javnih resursa.“

Dakako, modeli civilno-javnog partnerstva mogu biti različiti u oblicima, s različitim rokom trajanja i intenzitetom, a upravo bi građani/ke trebali/e dati svoj obol promišljanju kako i na koji način upravljati javnim prostorima ili drugim javnim resursima u svojoj zajednici. Nadamo se da vas je ovaj tekst potaknuo na dodatno istraživanje teme i uključivanje u aktivno djelovanje. Pridružite se Platformi za Društveni centar  – zalažemo se upravo za primjenu takvog modela u upravljanju budućim Društvenim centrom, centrom koji će doista funkcionirati za javnost, kao prostor svih građana i građanki.