Klub mladih u Čakovcu – bogata povijest i neizvjesna budućnost

Povijest klubova mladih seže u 19. stoljeće tokom industrijske revolucije kada veći broj mladih migrira iz ruralnih područja u veće gradove te im je bilo potrebno osigurati mjesto za provedbu slobodnog vremena te ih opremiti kompetencijama za prilagodbu u novim sredinama.

Prvi Nastanak Kluba mladih, u sklopu Centra za kulturu Čakovec, vežemo uz temeljnu odrednicu djelovanja CZK-a u pružanju podrške amaterizmu na području grada Čakovca 1980-ih godina.
Uspostavljen u vrijeme mandata prvog direktora Centra za kulturu dr. sc. Stjepana Hranjeca tokom 1980-ih godina provodio je mnoge programske aktivnosti, pretežito vezane za mlade te je za vrijeme svog djelovanja slovio kao jedan od najvažnijih društvenih prostora.

Važnost djelovanja kluba mladih usko je vezana uz amatersko kazališnu djelatnost. Naime, u Čakovcu je od početka 1980.-tih do početka 1990-tih djelovalo 6 kazališnih amaterskih družina koje su okupljale preko 120 članova. Nezavisna kazališna scena usko je bila vezana uz Roberta Tkalčeca, tadašnjeg voditelja Kluba mladih, koji je u Klubu mladih pokrenuo čitav niz dramskih aktivnosti. Tadašnja nezavisna kazališna produkcija ujedno i posljedica kazališnog segmenta prezentacijskog programa Čakovec Četvrtkom koji je, nakon djelovanja u sklopu Kina Dom, postao sastavni dio programskog postava Centra za kulturu Čakovec.

Centar za kulturu putem Kluba mladih tako pruža amaterskim skupinama tehničke, prostorne i scenografske kapacitete, no iako Klub nije mogućnosti u potpunosti pružiti zadovoljavajuće prostorne kapacitete za sve potrebe, uvelike pruža mogućnost kreativnog razvoja nezavisnog kazališta. U druženju mladih u čakovečkom parku već se tada afirmirala svojevrsna kulturna ulična umjetnost, a otvaranjem Kluba mladih mladi konačno dobivaju svoj prostor za druženje. Tako su se u klubu odvijale kazališne večeri, javne tribine, recitatorska druženja, slušaonice, disko večeri, a tokom dana igrale su se i mnoge društvene igre. Osim što je Klub mladih tada okupljao brojne amaterske skupine često je organizirao suradničke aktivnosti u manjim mjestima lokalne općine. U Klubu mladih se održavao i legendarni SKAKOH, Susret kazališnih amatera omladine Hrvatske (održavan od 1985. – do 1991. godine), u to vrijeme jedan od najjačih susreta kazališnih amatera u tadašnjoj državi, a bio je i odskočna daska za mnoge današnje dramske umjetnike. Krajem osamdesetih, pojavljuje se i kazališna družina Pinklec na čelu s Romanom Bogdanom koji su danas profesionalna kazališna skupina koja djeluje u sklopu Centra za kulturu. Nažalost, danas SKAKOH više ne djeluje, no u Centru za kulturu održava se svake godine Susret profesionalnih kazališta za djecu i mlade Hrvatskog centra Assitej.

Iako je nadležnost nad Omladinskim klubovima u Jugoslaviji imalo političko tijelo Saveza omladine možemo svjedočiti snažnom razvoju klubova te organizaciji kulturnog i društvenog života u omladinskim klubovima. Tako Tatjana Šarić i Marijana Jukić u znanstvenom radu „Prilog proučavanju povijesti omladinskih organizacija na temelju fonda Republičke konferencije Socijalističkog saveza omladine Hrvatske (1942-1990)“ (Hrvatski državni arhiv, Arh. vjesn. 56 (2013), str. 269-288) navode:
„U okviru „narodnog prosvjećivanja“ vlasti su potaknule i osnivanje brojnih domova kulture, naročito u selima, zatim otvaranje narodnih sveučilišta, knjižnica i čitaonica. Opismenjavanje, prosvjećivanje i ideološko uzdizanje provodilo se putem brojnih osnovnih i obrazovnih tečajeva i čitalačkih kružoka, a u školama i na sveučilištu organiziranjem političko-ideoloških tečajeva i programa kojima je bila obuhvaćena većina učenika i studenata. Ideološko usmjeravanje mladih provođeno je i putem kulturnih, zabavnih i sportskih programa, osmišljavanjem slobodnog vremena i organizacijom raznih aktivnosti u klubovima, sekcijama, društvima, radionicama i zadrugama.”

I uz sveprisutne ideološke pozadine upravljanja omladinskim klubovima, mladi su imali dovoljno snažnu autonomiju djelovanja u svojim društvenim aktivnostima, a brojni klubovi i društveni domovi te njihova dostupnost u svim manjim i većim mjestima jamčili su organizacijsko djelovanje pojedinaca, društvenih skupina, te brojim kulturnih i amaterskih inicijativa u svim sferama društvenog djelovanja.

Naime, u pulskom časopisu „Pet“ (broj 2.) iz 1988. godine, u tekstu koji zagovara otvaranje omladinskog doma u Puli stoji: „U posljednjih nekoliko godina u mnogim je sredinama došlo do stvaranja nekog oblika omladinskog kluba; no nazivali se oni klubovi, centri mladih ili omladinski klubovi, zajedničko im je to da svojim programima nastoje popunjavati rupe u slobodnom vremenu zainteresiranih mladih ljudi prvenstveno razvijajući njihovu samo-aktivnost i programe koje sami osmišljavaju. Omladinski klubovi najčešće su pod direktnom „brigom“ općinskih konferencija SSO i svoje vlastite programe koji nisu čisto „politički“, a za njih postoji veliki interes, omladinska rukovodstva ostvaruju kroz omladinske klubove.“

I doista, teško je pronaći točan broj omladinskih klubova (ili kako ih već zvali) koji su tada djelovali i pružali mladima punu podršku u razvojnim društveno kulturnim aktivnostima.

Društvena klima naglo se mijenja raspadom bivše države, a pojam društveno se počinje koristiti kao negativni predznak socijalističkog sustava. Time su brojni klubovi mladih doživjeli sličnu sudbinu kao i ovaj čakovečki, izgubivši društvenu namjenu. Devedesete godine nam donose neke nove modele upravljanja, a pojam kapitalizma se objeručke prihvaća s demokracijom i privatnim vlasništvom. No privatni su interesi tu bili glavna komponenta svih modela upravljanja.

Na čelo Centra za kulturu tako 1992. godine dolazi novi ravnatelj, a ’90-e nam ujedno i donose neke promjene u vezi Kluba mladih. Naime, Klub mladih je dobio smisao komercijalne namjene i njegov je prostor dan u najam te je sav društveni koncept sveden na noćni klub sa šankom. Nažalost, novo vodstvo Centra za kulturu nije prepoznalo Klub mladih kao daljnji potencijal u kreiranju društveno kulturnih aktivnosti i time je odražavalo stav cijelog društvenog uređenja sa primarno profitabilnim naglaskom nauštrb javnog dobra.

Ono što je u svemu tome bilo dobro jeste što su devedesete razvojem nezavisne kulture imale snažno muzičko djelovanje te su brojni demo bendovi imali priliku svirati u novoimenovanom The Clubu, prvenstveno zahvaljujući tadašnjem vlasniku koji je prostor dobio na upravljanje, a koji je bio naklonjen koncertnoj sceni. Tako su devedesetih godina tamo održani mnogobrojni koncerti, a mjesto dobiva drugi kultni status na alternativnoj glazbenoj sceni. No ipak je to bio noćni klub koji je prvenstveno imao interes pokrivanja troškova ugostiteljskih usluga te to više nije bio društveno kulturni prostor za produkciju.

U međuvremenu Grad Čakovec na javnom natječaju ponovno mijenja zakupnika prostora te idućih nekoliko godina to mjesto djeluje kao noćni bar bez ikakvog popratnog sadržaja.

Kroz nekih 15 godina privatnog upravljanja prostorom javlja se inicijativa vodstva Centra za kulturu za daljnjim upravljanjem ovim resursom kao malom scenom za prezentacijske aktivnosti. Nakon uređenja objekta krajem 2000-ih CZK ponovno preuzima upravljanje prostorom pod imenom Mala scena Centra za kulturu te kreće sa održavanjem Jazz večeri srijedom i nekim drugim prezentacijskim aktivnostima. Tokom 2012. godine Upravno vijeće CZK je i promijenilo ime prostora u Mala scena Vinko Lisjak, no i polako posustaje s održavanjem aktivnosti u tom prostoru zbog više razloga. Novi sigurnosni tehnički uvjeti onemogućavaju korištenje tog prostora na način koji je zamišljen u vrijeme osnivanja tj. definiraju da prostor može okupiti daleko manje ljudi no prije, a i zabrana pušenja nekim posjetiteljima predstavlja problem u uživanju na jazz koncertima koji su se održavali kratko vrijeme.

Nažalost, do danas je taj prostor posve izgubio društvenu namjenu i ne djeluje više kao prostor otvorenog tipa. Pozitivno je ipak što ga kazališna družina Pinklec koristi za svoje probe odnosno za probe dramskih grupa u sklopu dramskog studija Dada. Možemo reći da u tom amaterskom kazališnom segmentu Mala scena afirmacijski služi novim glumačkim naraštajima, kojih trenutno u šest različitih dramskih grupa ima preko stotinjak.

Vrata nekadašnjeg Kluba mladih trenutno su zatvorena za javnost i to je ono što bode neke bivše posjetitelje tog mjesta, posebice aktere inicijativa koje mjesta za svoje djelovanje nemaju. Poneki slobodan termin navedenog prostora mogu dobiti eventualno u najam ili kao termin za rijetku aktivnost. Nedavno je, nakon dužeg vremena, ponovno održana još jedna ‘Jazz srijeda’, prostor je povremeno poslužio kao mjesto za poneku radionicu, no kao svakodnevni društveni prostor, to mjesto više nema namjenu.

Problematika upravljanja javnim (društvenim) prostorima koji su nekoć imali ulogu klubova mladih (omladinskih klubova ili kako ih već nazivali) puno je šira od priče o Maloj sceni u Čakovcu. Kada govorimo u javnim prostorima, čini se kao da su donosioci odluka širom Hrvatske od promjene društvenog uređenja iz socijalističkog u demokratsko negdje zametnuli pojam demokratsko i društveno. Brojni su omladinski klubovi doživjeli ružnu sudbinu, infrastrukturno propadanje i privatizacijske procese. U nekim gradovima imamo klubove za mlade ili centre za mlade (centri obuhvaćaju širi pojam jer pružaju više različitih usluga), koji se javljaju kao ekvivalent nekadašnjim omladinskim klubovima, no ni blizu punog potencijala. Klima u sadašnjem društvenom uređenju još uvijek nema glavnu prepoznatljivost u strategiji upravljanja društvenim prostorima, i to ne samo za mlade već općenito za razne (nezavisne) kulturne i društvene inicijative. Formalni okvir je jedno, a hrvatska praksa drugo.

Naime, u Nacionalnom programu za mlade za razdoblje od 2014. do 2017. godine u segmentu Aktivno sudjelovanje mladih u društvu, Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku ističe: „Jednu od ključnih uloga pritom imaju klubovi i centri za mlade. Oni mogu biti inkubatori ideja i inicijativa jer tamo se, ako postoje materijalni uvjeti, mogu organizirati i provoditi različite aktivnosti: kulturne, medijske, sportske, socijalno-volonterske, društveno-političke i dr. Koncept klubova i centara za mlade – kao autonomnih prostora koje vode mladi za mlade –valja gledati kao sjeme aktivnog građanstva. Takvi prostori su, općenito gledajući, prilika za samoorganiziranje mladih, izgradnju vlastitih punktova, mreža i struktura, a konkretnije, oni su garancija da će se, uz odgovarajuću potporu, koncipirati i prakticirati različiti programi i projekti mladih i za mlade, usmjereni na njihovo socijalno aktiviranje.“

Detaljniju problematiku rada s mladima te klubova mladih i centara za mlade u Hrvatskoj i svijetu razradila je Mreža mladih Hrvatske u svojim brošurama „Mladi u centru Centri za mlade ili Kako do aktivnih mladih u zajednici“ iz 2009. godine te u brošuri „Teorija i praksa rada s mladima: prilog razumijevanju rada s mladima u hrvatskom kontekstu“ 2015. godine. Te analize pokazale su da državne institucije još uvijek ne razumiju pojam centara za mlade. U trenutku pisanja ovog teksta radne skupine tek razmatraju kriterije prilikom raspisivanja natječaja putem kojeg će se prvi puta u novijoj hrvatskoj povijesti financirati centri za mlade.

Kada bi donosioci odluka prepoznali važnost upravljanja takvim prostorima na nekim novim modelima (poput javno-civilnih partnerstva, primjerice), društvo bi zasigurno imalo daleko veći potencijal u razvoju obrazovanja i kulture.