Polilokacijski model – rješenje za infrastrukturne potrebe Društvenog centra Čakovec?

Kada određena ustanova funkcionira na više lokacija te koristi razne postojeće infrastrukturne resurse govorimo o polilokacijskom modelu. Takav model funkcioniranja može se odnositi i na razna poduzeća koja pritom posluju na više lokacija na jednom mjestu, u jednoj državi ili pak više država. Ista stvar je i s inicijativom građana koja okuplja različite aktere, poput društvenog centra, koja djeluje na više lokacija.

Neki centri upravo teže ka polilokacijskom modelu kako bi izbjegli getoizaciju raznovrsne scene. No u tom se slučaju obično koriste drugi prostori nezavisne kulture, naravno, ukoliko je mjesto dovoljno veliko te posjeduje infrastrukturne resurse koje koriste akteri nezavisne scene. Logičan razlog takvog pristupa je u tome što različite vrste programa zahtijevaju različite tipove prostora. No, najčešće se ipak radi o tome da inicijativa nema adekvatni prostor za djelovanje. Ukoliko uopće ne postoje objekti koji bi se mogli ustupiti inicijativi tada ista traži druga rješenja.

Referirajući se na tekst „Društveni centri u lokalnoj zajednici“ postavit ćemo pitanje s kojim je isti završen – što kada lokalni donosioci odluka ne žele ustupiti prostore na korištenje tj. što ukoliko se u tome ispriječe drugi politički ili osobni interesi?

Organizacije civilnoga društva najčešće će, sukladno svom habitusu, misiji i dionicima s kojima surađuju, koristiti različite oblike lobiranja, zagovaranja i drugih oblika (vaninstitucionalnog) djelovanja (poput peticija, uličnih akcija…) kako bi uspješno utjecali na donosioce odluka.

Taj, često dugotrajan i zamoran, zagovarački proces prate i različita privremena rješenja – inicijative zauzimaju (više ili manje legalno) i koriste postojeće objekte kako bi donosiocima odluka i široj javnosti prezentirali svoje aktivnosti i ponudile sadržaj i program koji odgovara na potrebe zajednice. Takve prostorne resurse potrebno je, naravno, prethodno mapirati, proučiti njihovu namjenu, vlasništvo, način upravljanja te naposljetku iskoristiti njihov potencijal u korištenju.

Kao primjer uspješnog modela javno-civilnoga partnerstva često se (pa i na ovoj stranici) navodi  Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade. Zanimljivo je napomenuti da je u svojim počecima Savez udruga Operacija Grad različitim zagovaračkim akcijama uspjela komunicirati s gradskim vlastima, koja se obvezala da će osnovati i opremiti neke od većih prostora u Zagrebu kao multifunkcionalni polilokacijski centar za mlade i nezavisnu kulturu, riješiti prostorne probleme klubova, ojačati infrastrukturu kulturnih centara, donijeti kriterije za dodjelu javnih prostora te izraditi operativni plan za provedbu Gradskog programa djelovanja za mlade. Kako se to u početku nije dogodilo, tadašnja inicijativa je uložila ogroman napor i energiju ka očuvanju kompleksa tvornice Jedinstvo prepoznavši potencijal tog prostora te otvorila Privremeni ilegalni Centar Jedinstvo za nezavisnu kulturu i mlade pritom upozorivši na dugotrajno neriješenu formalnu situaciju s Gradom.

Napravimo li skok s 2007. godine i tadašnje situacije sa Jedinstvom ka 2016. godini, spomenut ćemo da je Marin Lukanović, filmolog i član udruge Filmaktiv, nedavno govorio o provedbi modela suradnje u kojem riječki nezavisni kulturni sektor i novoosnovani Studentski kulturni centar upravljaju kultnim riječkim klubom Palach, Filodrammaticom, bivšom tvornicom papira Hartera i prostorom Marganova. Pritom je napomenuo da se teži ka tome da postanu polilokacijski društveno-kulturni centar u Rijeci.

Dakako, u njihovom se slučaju radi o tome da riječka nezavisna kultura ima mogućnost korištenja tri kulturna prostora što je daleko bolja situacija od Čakovca u kojem nezavisna kultura nema mogućnost korištenja javnih prostora. Jedini prostor nezavisne kulture je ‘Prostor‘ kojim upravlja udruga Centar za Mlade, no ni tu se ne radi o javnom prostoru ustupljenom od strane lokalne ili regionalne samouprave, već o privatnom prostoru koji Grad Čakovec unajmljuje po komercijalnim uvjetima za potrebe CeZaM-a.

Pri tome sam Prostor ne zadovoljava sve potrebe međimurske/čakovečke vaninstitucionalne kulturne scene – prilagođen je za održavanje koncertnih aktivnosti dok prostor ne zadovoljava potrebu za izložbe ili neke druge kulturne ili društvene namjene. Zapravo, danas u Čakovcu ne postoji adekvatan prostor koji bi zadovoljio šire potrebe za izvaninstitucionalne, suvremene, novomedijske i umjetničke sadržaje, kako u produkcijskom, tako i u prezentacijskom smislu.

No, s druge strane imamo situaciju nedovoljno iskorištenih prostora koji tek periodično nude programske aktivnosti dok ostatak vremena uglavnom zjape prazni. Tako današnja Mala scena Centra za kulturu Vinko Lisjak tek povremeno u svom prostoru nudi aktivnosti poput tribina, predstavljanja knjiga, radionica ili pak ponekad služi kao mjesto za probe Kazališne družine Pinklec. S obzirom da je u tom prostoru nekoć funkcionirao Klub mladih, navedeni prostor već više od 20 godina nema društvenu namjenu.

Ista situacija je sa zgradom Scheier koja povremeno nudi prostor za izložbe, odnosno u gornjem dijelu održavanje tribina, te je kao takva otvorena prema potrebi, često nekoliko sati dnevno, ukoliko je u njoj postav izložbe, dok većinu vremena također stoji zaključana i neiskorištena. To su samo dva najočitija primjera u samom središtu grada, a takvih lokacija ima još.

Postojalo je nekoliko inicijativa kako bi se ti prostori iskoristili za širu društvenu namjenu te time popunili sadržaj svakodnevnih aktivnosti na području nezavisne kulture, no do sada nije bilo pozitivnih reakcija od institucija koje upravljaju tim prostorima.

Unazad nekoliko godina Platforma za Društveni centar Čakovec, koja okuplja brojne organizacije i pojedince s područja nezavisne kulture, društvenog poduzetništva te drugih područja djelovanja, krenula je u zagovaranje Društvenog centra Čakovec na području bivše vojarne u Čakovcu. No tijekom procesa naišla je na više problema. Usprkos deklarativnoj podršci donosioca odluka na lokalnoj razini, zbog više razina nerazumijevanja stvarnih potreba građana i sadržaja koje bi takav centar mogao ponuditi, proces revitalizacije i prenamjene napuštenih objekata u vojarni trenutno je prilično neizvjestan.

Platforma je stoga svoje djelovanje fokusirala na zagovaranju polilokacijskog modela kako bi se iskoristili postojeći neiskorišteni prostori kojima upravljaju lokalne institucije. Ujedno, trenutno je u procesu mapiranje svih napuštenih i neiskorištenih javnih prostora na području Međimurske županije. U predstojećem razdoblju detaljno ćemo istražiti i javnosti predstaviti sve mapirane prostore.