Scheierica kao društveni prostor

Povijesnim kontekstom zgrade Dragutina Scheiera su manje-više upoznati mnogi žitelji Čakovca, odnosno Međimurja. Prije stotinjak godina ona je činila dio društveno-kulturne jezgre grada Čakovca uz Plavi podrum, hotel Zrinski, Kasino (današnji Dom Sindikata) te gradsku kavanu Royal. Namjena zgrade Scheier bila je društvena. U prizemlju zgrade nalazila se kavana i čitaonica, dok je raskošna dvorana na gornjem katu bila rezervirana za balove i kino predstave. Naime, na gornjem katu se od 1923. godine nalazilo kino Zrinski s oko 230 sjedala. Iako u daleko drugačijim društvenim prilikama i tek u počecima urbanom razvoja grada Čakovca zanimljiv je primjer tog privatnog prostora koji ima tako široku društvenu namjenu. Kroz stotinjak godina društveno uređenje se uvelike promijenilo i danas je činjenica da privatni prostori isprva gledaju kako prvenstveno namaknuti profit, a društveni značaj je nešto sasvim sporedno.

Tako je i zgrada do 1941. imala širu društvenu namjenu sve do ratnih godina, a nakon drugog svjetskog rata pak je zgrada nacionalizirana i u nju ulazi trgovačko poduzeće. Zgrada koja je imala društvenu namjenu odjednom počinje prodavati kuhinjsko pokućstvo.

Sličan slučaj obradila je i Silvana Menđušić, autorica odličnog dokumentarnog serijala „Stambeno pitanje“ u svojoj prvoj epizodi „Tri države protiv jednog Paula“. Nakon progona ustaških vlasti i oduzimanja imovine, zagrebačkom Židovu Paulu Schreineru imovina je vraćena od strane jugoslavenskog režima. No kako se obitelj 1948. godine iselila u Izrael i time izgubila državljanstvo, vlasnici gube pravo na vlasništvo s obzirom na tadašnji zakon koji je branio je da strani državljani mogu imati u vlasništvu nekretnine u Jugoslaviji.

U razdoblju kada se tamo nalazila trgovina zgrada je doživjela arhitektonski masakr – preuređenje prizemlja i prozorskih lukova koji su preinačeni u obične izloge te premještanje ulaza u zgradu čime je narušen sklad gornje i donje etaže.

No, u slučaju zgrade Scheier imovina je ipak vraćena vlasnicima, a u međuvremenu je zgradu od njih otkupila Međimurska Županija. Paul Schreiner iz dokumentarnog serijala nije te sreće jer je njegova zagrebačka imovina doživjela nekoliko prenamjena, u nekima se danas nalaze vrtići (taj primjer društvene namjene u neku ruku usrećuje sada već starog Paula), zemljišne knjige ne sadrže sve potrebne informacije, postoje tek neke proceduralne sustavne pogreške, a povrat imovine je jedna od najgorih stvari u rješavanju sudskih slučajeva našeg zakonodavstva.

Nakon što je Međimurska županija otkupila zgradu tada nije znala što konkretno sa njom. Nije postojala nikakva strategija niti plan te je u samom početku župan razmatrao raspisivanje natječaja za prodaju zgrade. Zgrada tada nema još uvijek formalnu namjenu te povremeno služi za pojedinačne skupove. I tada se negdje i javlja prva društvena inicijativa koja ima konkretni programski plan upravljanja zgradom odnosno njene prenamjene. Udruga „Matapur“ čija je članica umjetnica Lidija Bajuk prezentira ideju o provedbi multimedijskih etno sadržaja, no kako ta suradnja nikada nije realizirana vlasnik donosi odluku koja je iznenadila mnoge građane/ke – tijekom 2011. godine zgrada je privremeno dana u najam Erste banci! Odluka je vjerojatno bila vođena financijskim razlozima, a Međimurska županija se istovremeno obvezala pronaći dugoročno rješenje prostorne namjene za taj prostor.

I već iduće godine, 2012. ostvarena je suradnja sa Centrom za kulturu koji je dobio upravljanje zgradom. No suupravljanje ovim reprezentativnim prostorom u centru grada, s velikim potencijalom za različite društveno-kulturne funkcije, od početka je naišlo na prepreke. Uslijed loše suradnje pri zajedničkom modelu upravljanja, Centar za kulturu više ne upravlja zgradom već je upravljanje do danas u potpunosti na samoj Međimurskoj županiji.

Tijekom 2013. godine ACT Grupa (tada Autonomni centar – ACT) je u suradnji sa udrugom UKE provodila nekoliko kulturnih projekata iz kojih se iskristalizirala inicijativa s detaljno razrađenim planom upravljanja zgradom Scheier. ACT i UKE su, na čelu s medijskim umjetnikom Krunom Joštom, pregovarali sa Centrom za kulturu i Učiteljskim fakultetom oko pokretanja različitih programa u prostoru Scheierice. Izrađen je i nacrt sporazuma o Programskom vijeću te je bilo samo potrebno uspostaviti suradnju sa lokalnom vlašću. Kruno Jošt je tom prilikom i istaknuo kako je namjera je prenamijeniti prostor iz pasivne galerije, otvorene po dva sata ujutro i uvečer, u aktivni multimedijski prostor koji bi također nudio umjetničke rezidencijalne programe. Na taj se način željela povezati nezavisna kultura sa prekograničnim područjem Slovenije i Mađarske, te bi u cijelu priču bila uključena Akademija likovnih umjetnosti iz Zagreba i Univerzitet iz Plymoutha iz Velike Britanije. Time bi se, tvrdili su aktivisti i umjetnici, stvorio umjetnički centar koji bi dovodio niz umjetnika/ca u Čakovec i producirao modernu kulturu.

No, unatoč pozitivnim reakcijama struke i lokalnih vlasti, nakon lokalnih izbora više nije bilo sluha za inicijativu i cijela priča je zaustavljena, a Kruno Jošt je otišao u druge hrvatske gradove gdje je u međuvremenu realizirao niz odličnih umjetničkih projekata.

Prostor zgrade Scheier od tada služi zainteresiranim pojedincima odnosno inicijativama putem najma. U gornjem dijelu se tako povremeno održavaju razne tribine i (politički) skupovi, dok prizemlje služi za razne izložbe. Svakom tko prolazi pored zgrade očigledan je neiskorišten potencijal jer čak i za trajanja izložbi prostor je otvoren tek nekoliko sati tijekom dana. Županija, naime, još uvijek nema jasan plan i model upravljanja prostorom kako bi u potpunosti iskoristila njegov potencijal.

Ako ćemo biti ironični, možemo zaključiti da je prije stotinjak godina kada je bila u privatnom vlasništvu, zgrada imala daleko društveniju namjenu na dnevnoj bazi, nego što je danas kada je “naša”, društvena, javna.

Promatrajući osnovnu prostornu kulturno-društvenu jezgru Čakovca neosporna je važnost ‘Šajerice’ kao javnog društvenog prostora. Dio grada gdje se nalazi zgrada je izrazito frekventan i prostorno je važan u ponudi sadržaja za građane/ke te stoga i sama zgrada treba ponuditi kvalitetan programski sadržaj s naglaskom na obrazovno, edukativno, kulturno društveni sadržaj. Naravno da su potrebe građana/ki različite i da će uvijek biti nekih koji će iskazivati nove ili druge potrebe za programskim sadržajem. No, u kombinaciji s drugim društvenim i kulturnim sadržajem koje nude ustanove na području grada zasigurno postoji sinergijski potencijal. Pri tome valja voditi računa da takve ustanove prvenstveno nude programe i sadržaje srednjestrujaške kulturne produkcije, dok nezavisne i izvanistitucionalne kulturne inicijative još uvijek nemaju adekvatan prostor za vlastite produkcije i prezentacije, odnosno nisu nimalo (ili barem jednakopravno) zastupljene svojim sadržajem u javnim društvenim ustanovama.

Grad se u stotinu godina jako promijenio, unazad nekih petnaestak razvija se i u studentskom smislu. Međimursko Veleučilište, Tehnološko-inovacijski centar Međimurja i Regionalna razvojna agencija – REDEA stvaraju nove naraštaje poduzetničkih inicijativa, a tu su i druge razvojne ustanove, no prostora za produkciju nezavisnog kulturnog stvaralaštva i nema. U stotinu godina dobili smo Centar za kulturu, i gradsku knjižnicu, a građani/ke su ostali bez kino dvorane te na kulturnom području u tom periodu ne možemo posvjedočiti brojnom nastanku novih kulturno društvenih ustanova, osim onih osnovnih.

A nove generacije studenata, umjetnika i kulturnih inovatora, društvenih poduzetnika i mnogih drugih vraćaju se sa studija iz drugih gradova sa željom da stvaraju, uz već renomirana umjetnička lica ovog grada. Kao svojevrsno rješenje, Šajerica nam zvuči baš dobro kao društveni prostor.